Kratka biografija Desanke Maksimović
Desanka Maksimović je bila srpska pesnikinja, profesorka književnosti i članica Srpske akademije nauka i umetnosti. Rođena je 16. maja 1898. godine u Rabrovici kod Valjeva. Odrasla je u Brankovini, a gimnaziju je završila u Valjevu. Studirala je na odeljenju za svetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu. Preminula je 11. februara 1993. godine.
Desanka Maksimović je objavila oko pedeset knjiga poezije, proze, pesama za decu, kao i pripovedačke i putopisne proze. Svoje prve pesme objavila je 1920. godine. Njena poezija je ljubavna i rodoljubiva, poletna i mladalačka, osećajna i ozbiljna. Neke od najpoznatijih pesama su: Krvava Bajka, Predosećanje, Strepnja, Prolećna Pesma, Opomena, Tražim Pomilovanje.
Izreke i citati Desanke Maksimović
Govori tiho. Ptice noćas blizu nas pjevaju i meni je žao da čuju kako u glasu nečijem ima suza.
Mojoj misli na tebe nježnoj i smjernoj ne znam uzroka, ni časa začetka, ona je kao zaručnički prsten na ruci vjernoj kružna: nema ni kraja ni početka.
U mom srcu svemoćna je ova misao, ona zbilje pretvara u čarolije.
Svemu što biva daje draž i smisao, zbog nje moj osmjeh sine, suza se prolije.
Zbog nje moje oči bivaju ljepšim, snovi boljima.
Na moj život blago pada odsjaj njen kao po umornim putima i poljima mirisna večernja san.
Da mi je da ne umrem u tuđini Lijepe su sve bukove u zemlji česte, livada svaka lijepa je mlada, i sve rijeke nepoznate,
Svi vrhovi što se suncem zlate, sve i gde nije i gde jeste pogled i noga mi stupila kada.
Ali kut zemlje na kom smo žito želi i sa koga smo cijedili vina, zemlja koju smo pili i jeli, čija na ognju palili drveta, gdje smo sahranili oca i sina, kao da je sva grob pradjedovska, krvavo nam je bliska i sveta.
U tu bih zemlju htio da legnem, u taj kraj gdje biljka svaka, gdje bubica svaka bolno me dira.
Kao žbun što na bratovom grobu cvjeta, kao mrav što njime mili, Zemlja sa koje smo jeli i pili, koja nam je kao srce rođeno jasna i tajanstvenija od Svemira, htio bih da mi grobom bude.
Ne mjerim više vrijeme na sate, ni po sunčevom vrelom hodu; dan mi je kad njegove se oči vrate, a noć kad ponovo od mene odu.
Ne mjerim sreću smijehom, ni time da li je čežnja moja od njegove jača, sreća je meni kad bolno šutim s njime, i kad nam srca biju ritmom plača.
Nije mi žao što će života vode odnijeti i kaplju moga življenja; sad neka mladost i sve neka ode; on je stao kraj mene pun divljenja.
O, ma ko da si, ostani noćas kraj moga skuta, nikuda ne polazi.
Za onim čega nema duša mi gori i luta, i gori, jer sve prolazi.
I čini mi se, negdje ljudi sad prolaznost imaju na umu, pa će doći noćas na nas brijeg da spokojno svega se odreknu.
Vječno njihaju jasike na putu dušu nemirnu.
Šute blago plaveti neba i teku.
Noćas me samo pogladi nježno i blago po kosama i kaži mi riječ što grije.
Srce je moje pusto, dušu mi mori osama, i boli, jer prazno sve je.
I čini mi se, negdje u blizini rođeno srce da nekome smeta, pa će doći noćas na naš brijeg da se nasmije svemu što biva.
Oblak u suton iznad šume sljeta i vrh livada brodi.
Putuju jutrom magle ponad njiva.
Ako nismo zajedno po aprilskoj gazili travi sačekaćemo zajedno prve mirise snijega.
Ja volim više zime ,čistoću mirnu od bolesnoga dana proljećnoga kad ruke bez strasti ne mogu da se dirnu.
Živijećemo zajedno svečane dane kad duša počinje tiho da sazrijeva, i bivaju pune ploda njene grane, i o vječnosti već kradom sniva.
Bolje bi bilo u tome prostranstvu bez ijedne žive duše da ni riječi nismo izrekli, da se na bele ljuljaške nismo peli, da smo sa grlicama sniježnim čutke seli za razboje.
Bolje bi bilo da nismo budili snijeg iz sna djetinjeg, da nismo srebrne jelenske rogove šumom lomili.
Bolje bi bilo da smo sa potokom uz ledeni nakovanj stali.
O kad bih mogla samo jednom ja nekuda iza bregova pobjeći od sebe.
Sasvim sama i vedra projurila bih kroz šume, razgrnula livadi njedra.
U život bih se zagnjurila, svakom bih ruku pružala. Sa strašću bih se požurila.
Da vidim u životu kako je, duša nečija ako je za radost stvorena.
Jer od rođenja sa mnom, ma kud se makla, idem ja vječno umorna.
A meni se uvijek dopadalo: kad su ptice kroz noć letjele, kad je lišće tiho opadalo;
Kad su sjenke u san sljetale, kad me ljudi nisu voljeli, kad su stvari duši smetale.
Oduvijek je jedna ja slutila kobi, suze i bolove, i radosti moje sve pomutila.
Oduvijek me slatko zlostavljala: ni u šumi, ni u ljubavi, ni u radu ni časka me nije ostavljala.
Znam teško ti pada, okolo ljudi ginu, a ja kao besposleni monarh u zvjezdanu gledam visinu.
Gledam kako se dižu večernji lukovi i svodovi, i zvjezde mi bivaju bliske kao seljaku jesenji plodovi.
Gledanje u njih me liječi kao zavičajno lipovo saće, i mami više nego putnika vatre domaće.
I noćas samo da iskapi pila zaborav za njih svježi, zahvatila sam ga šakom s izvora kome pjesak zvjezdani na dnu leži.
Ali ne boj se, jutros sam oči spustila na zemlju bodra.
Kada ustreba snage, znam, nada mnom zvjezde su i nebesa modra.
Svaka tvoja riječ, u meni je do pjesme porasla svaka tvoja riječ.
Svaki tvoj dodir, u meni je do zagrljaja porastao svaki tvoj dodir.
Naš slučajni susret, u meni je do života porastao, naš slučajni susret.
Sve što mi se zbog tebe dogodilo, kao očarano živi u meni, i čini se, neće proći.
I voljela bih da te tek sada volim prvi put.
Voljela bih da ne vjerujem da će mi srce za tobom proći kada budeš jednom otišao.
Plašim se kad pomislim da će doći posljednja nedjelja našega drugovanja.
